While Reading

Rani život, obitelj i obuka

Josip Mánes rođen je 12. svibnja 1820. u Pragu, u svijet u kojem je umjetnost bila zajednički jezik unutar njegovog vlastitog doma. Bio je dio obitelji duboko ukorijenjene u kreativnim umjetnostima. Njegov otac, Antonín, pružio mu je prve lekcije, vodeći njegove mlade ruke dok je počinjao razumjeti osnove slikarstva. Ta obiteljska poveznica s umjetnošću protezala se kroz njegovu braću i sestre, brata Quida i sestru Amalie, te je dosezala do samih institucija njegovog grada kroz njegova ujaka, Václava, koji je služio kao direktor Praške umjetničke akademije.

Njegovo formalno obrazovanje započelo je ozbiljno na Umjetničkoj akademiji u Pragu. Od 1835. do 1844. godine, Josip Mánes posvetio se studiju, učeći pod vodstvom profesora Františka Tkadlíka i Christiana Rubena. Te godine discipliniranog studija pružile su tehničku podlogu koja će podupirati njegova kasnija istraživanja svijeta oko sebe. Njegovo vrijeme na Akademiji bilo je formativno razdoblje, oblikujući ruku i oko čovjeka koji će na kraju postati centralna figura češke umjetnosti.

Pokrovitelji i putovanja

Nakon početnog školovanja u Pragu, Josip Mánes tražio je daljnje usmjeravanje, odlaskom u Minhen gdje je proveo dvije godine usavršavajući svoj dar. To razdoblje studija bilo je ključno za oblikovanje njegove tehničke uteme prije povratka u domovinu. Njegov život konačno je pronašao svoj stabilan ritam zahvaljujući podršci grofa Bedriha Silva-Tarouce. Stoljetnom mirisom stabilnosti obilježilo je dvadeset godina koje je Josip Mánes proveo živeći i radeći u grofovskom dvorcu u Čehi pod Kosířem, razdoblje koje mu je omogućilo da se duboko i neometano posveti svom umjetničkom zanatu.

Taj miran, utemeljen život isprekidan je brojnim izletima u beskrajne prostore prirode. Putovao je opsežno kroz Moravu, Gornju Mađarsku (Slovensku) i Poljsku, prikupljajući dragocjena zapažanja o različitim reljefima i ljudima koje je susretao na svom putu. Ti su odlazci bili od suštinske važnosti za njegov razvoj kao slikara etnografskih i botaničkih motiva, pretvarajući promatranje svijeta u čistu umjetnost.

Godine 1867. otputovao je u Rusiju, a tri godine nakon tog putovanja, posjetio je Italiju. Ta kasnija putovanja odvijala su se u vrijeme kada je njegovo mentalno zdravlje počelo postajati nestabilno, čineći njegova kretanja istovremeno i potragom za novim inspiracijama i teškom borbom protiv vlastitog, pogoršavajućeg stanja.

Stil i žanrovi umjetničkog stvaranja

Josip Mánes posjedovao je nevjerojatno svestranu ruku koja mu je omogućila da s lakoćom istražuje mnoštvo različitih tema. Bio je slikar koji je smisao pronalazio u detaljima prirodnog svijeta i u ljudima koji su taj svijet nastanjivali. Njegovo stvaralaštvo obuhvaćalo je širok raspon žanrova, od intimnih portreta i botaničkih studija do prostranih, veličanstvenih pejzaža. Istovremeno, okrenuo je pažnju i etnografskim studijima, vjerno bilježeći specifičan karakter različitih kultura i tradicija svojim umjetničkim potezima.

Njegov pristup bio je usko povezan s realizmom, s naglaskom na istinsko i iskreno predstavljanje njegovih subjekata. Ta utemeljenost najjasnije se očituje u njegovim pejzažima. Umjesto da se bavi puke scenografijom, njegovi romantični pejzaži nastoje dočarati samu dušu češke ruralne sredine. Imao je način gledanja na zemlju koji je djelovao duboko osobnim, nastojeći razumjeti samu esenciju mjesta koja je obilazio kroz Moravsku, Gornju Mađarsku i Poljsku.

Bilo da je skicirao samo jednu biljku ili široki rijeka pejzaž, njegova ruka bila je vođena nepokolebljivim osjećajem za promatranje. Sposobnost kojom je mogao prijeći s delikatne preciznosti potrebne za botaničke radove na šire, ekspresivne poteze neophodne za pejzaž, dokaz je širine njegove tehničke vještine. Nije se ograničavao na jedan način gledanja, već je radije birao dokumentirati svijet u svim njegovim raznolikim oblicima.

Istaknuta djela i slike

Josip Mánes kretao se kroz mnoštvo različitih tema, često pronalazivši ljepotu u tišini detalja svakodnevnog života i prirodnog svijeta. Njegove su ruke bile posvećene svemu, od botaničkih studija do lica dvanaest mjeseci, koja je prikazivao na kalendarskoj ploči na Praškom astronomskom satu. Posjedovao je dar hvatanja biti osobe ili mjesta kroz jednostavan, izravan pogled. To se najbolje vidi u djelima kao što su Josephine (1855) i njegova Studie ženského aktu (1855), gdje se fokusirao na ljudski oblik s nepokolebljivim, promatračkim oku.

Njegovi pejzaži često su odražavali duh polja kroz koja je putovao. Hvatao je pokret vode i svjetlosti u djelu The Elbe River Landscape (1863), dok je kasnije njegova djela poprimila mračnije, melankoličnije tonove, kao što je to slučaj u slici The Drowned (1867). Čak i u njegovim prikazima jednostavnih građevina, poput A Village Church, osjeća se autentičnost mjesta koje djeluje živim i stvarnim. Mánes je u najobičnijim scenama znao pronaći priču, bilo da se radilo o ženi u radu u slici Seamstress (1858) ili o tihoj, nepomičnoj ljepoti pejzaža.

• Susret Petrarka i Laure u Avignonu godine 1327. (1845)
• Kapela u Gmundenu (1842)
• Dok čita (1850)
• Na putovanju III (1851)
• Ljeti (Crveni šešir) (1855)
• Portret barice Johanne Kotz (1866)

Kasne godine i smrt

Posljednje godine života koje je proživio Josip Mánes obilježene su teškim i bolnim slabljenjem. Počevši od otprilike 1866. godine, njegovo je mentalno stanje počelo naglo i nepredvidivo varirati. Borio se s dantevskim, sve čudnijim ponašanjima i upornim opsesijama koje su ga udaljavale od stabilnosti njegovih ranijih godina. U potrazi za olakšanjem i pokušaju poboljšanja svog propadajućeg zdravlja, odlučio je otputovati u Italiju. Međutim, to putovanje nije donijelo trajno oporavljenje, a fizički i psihički teret nastavio se nakupljati, prigušujući njegovu vitalnost.

Njegova patnja postajala je sve intenzivnija kako se stanje pogoršavalo. Vjeruje se da je njegov mozak bio pogođen either meningitisom ili sifilisom, što je doprinijelo brzom propadanju njegovog općeg zdravlja. Nakon dugog razdoblja borbe, Josip Mánes preminuo je 9. prosinca 1871. godine u Pragu. Otišao je nakon što je izdržao neizmjjerne muke, ostavivši za sobom život koji su definisali i vrhunski kreativni izraz i duboke osobne nedaće.

Naslijeđe i priznanja

Iako je tijekom života njegovo djelo doživjelo malo razumijevanja ili priznanja, Josip Mánes stekao je trajno mjesto u povijesti. Danas se on priznaje kao jedan od najvećih čeških slikara. Njegov utjecaj i dalje je vidljiv u fizičkom krajoliku Praga, gdje jedan od centralnih mostova koji prelazi preko rijeke Vltave nosi njegovo ime. Kip ovog slikara također stoji na kraju ovog mosta u Starom gradu, osiguravajući da njegovo prisustvo ostane dio svakodnevnog života grada.

Poštovanje prema njegovom doprinosu umjetnosti dovelo je do osnivanja Saveza likovnih umjetnika Mánes 1887. godine, organizacije utemeljene u njegovu čast. Njegov lik također je korišten kao simbol nacije, pojavljujući se na nekoliko čehoslovačkih i čeških poštanskih markica. Ova priznanja odražavaju preokret od tihog, često teškog života koji je vodio, prema položaju od iznimne važnosti u češkoj umjetničkoj tradiciji.