untitled (9739)

Rani život Henrija Matissea

Henri Matisse je došao na svijet 31. prosinca 1869. godine u tkalačkoj kućici u ulici rue du Chêne Arnaud. Ta mala kuća u mjestu Le Cateau-Cambrésis u Francuskoj bila je polazišna točka za život koji će se na kraju udaljiti od tišine departmana Nord. Bio je najstariji sin bogatog trgovca žitom, rođen u obitelji koja se bavila stabilnim i praktičnim trgovanjem zemljopisnim resursima. Njegove su rane godine provedene u Bohain-en-Vermandois, u regiji Picardie, na mjestu gdje su ritmove života diktirale godišnja doba i potrebe obiteljskog posla.

Okruženje u kojem je odrastao bilo je daleko od umjetničkog ateljea. Odrastajući u regiji Picardie, bio je okružen svakodnevnim praktičnim detaljima trgovinskog kućanstva. U tim prvim godinama nije bilo nikakvih znakova strasti prema kistu ili pigmentu. Umjesto toga, njegovo je postojanje oblikovalo očekivanja obitelji i mirno, polako vrijeme koje je prožimalo život sina trgovca žitom u jednom sjevernom francuskom gradu.

Rano obrazovanje i pravni studiji

Nakon završetka srednje škole, Matisse se preselio u Pariz kako bi studirao pravo. Proveo je vrijeme tamo 1887. godine, usredsređen na krute strukture pravne teorije. To razdoblje obilježeno je tihim, discipliniranim radom koji je zahtijevao život studenta u velikom gradu. Nije odmah pronašao svoj put do umjetničkog ateljea, već je umjesto toga slijedio put profesionalne obuke koji se činio prilično udaljenim od platna.

Njegov život ga je na kraju vratio u Le Cateau-Cambrésis. Tamo je radio kao sudski administrator, nosivši administrativni teret lokalnog pravnog sustava. Također je radio i kao pravni službenik kod javnog bilježnika, u ulozi koja je zahtijevala preciznost i stabilnu ruku. Te godine provedene su među dokumentima i službenim dužnostima, daleko od boja koje će kasnije prigrliti. Bio je čovjek zakona prije nego što je postao čovjek kista.

Umjetničko obrazovanje i rani utjecaji

Prelazak iz studija prava u umjetnički atelier zahtijevao je formalno utemeljenje u klasičnim tradicijama Pariza. Kako bi započeo taj proces, upisao je Académie Julian, a kasnije se preselio u École Nationale des Beaux-Arts. Tijekom tih godina, Henri Matisse je sjedeo u učionicama koje su vodili William-Adolphe Bouguereau i Gustave Moreau. Ovi su nastavnici pružili tehničku podlogu koja će podupirati njegovo kasnije odstupanje od tradicije. Svoj je trud usmjerio na apsorbiranje metoda ovih instruktora, usvajajući disciplinu crteža i razumijevanje strukture forme.

Njegovo je oko privlačeno tišinom ranijih majstora. Pažljivo je proučavao djela koja su stvarali Jean-Baptiste-Siméon Chardin, Nicolas Poussin i Antoine Watteau. Ti su umjetnici nudili drugačiji način gledanja na svijet, onaj koji se fokusirao na kompozicijski raspored objekata i težinu kompozicije. Henri Matisse je proučavao način na koji su oni rukovali svjetlošću i suptilnim teksturama svojih motiva. To razdoblje nije bilo o iznenadnom eksploziji boje, već o razumijevanju temeljne logike dobro konstruirane slike. Kroz ta promatranja, on je polako gradio vlastiti vokabular linije i oblika.

Otkriće boje i fauvizam

Preokret prema umjetničkom stilu počeo je u trenucima tišine i nepogodama. Godine 1889., napad upale slijepog crijeva prisilio je Henri Matisse na dugi oporavak, a upravo je tijekom tog izoliranog razdoblja slikarstvo prvi put duboko prodrlo u njegovu dušu. Ono što je započelo jednostavnim kompletom umjetničkih materijala koji mu je poklonila majka, pretvorilo se u potpuno novi način gledanja na svijet, čime je zamijenio svoje ranije interesiranje za pravo. Iz tišine oporavka, Matisse je krenuo u potragu za novim vizualnim jezikom, jezicima koji će se na kraju udaljiti daleko od tradicionalnih metoda koje je proučavao u Parizu.

Promjena u njegovoj paleti boja došlo je 1896. godine tijekom posjeta otoku Belle Île. Tamo je upoznao australskog slikara Johna Russella, koji mu je otvorio vrata svjetlosti impresionizma i ekspresivnog, snažnog slikanja boje kakvo se sreće u djelima Vincenta van Gogha. Ti susreti skinuli su potrebu za prigušenim, zemljanim realizmom. Matisse je počeo koristiti boju kao izravno sredstvo izražavanja, dajući prednost nijansama koje reagiraju na emociju, a ne na doslovni izgled subjekta. Oko 1905. godine, taj je pristup koalesirao u fauvistički pokret. On i mala skupina drugih umjetnika koristili su intenzivne, neprirodističke boje koje su šokirale one naviknute na suzdržanije, akademske stilove.

• Žena sa šeširom (1905)
• Radost života (1906)

Stil i umjetničke tehnike

Njegove su ruke plavile kroz mnoštvo različitih oblika i medija. Radio je kao crtač, grafičar i kipar, često oblikujući glinu koja bi kasnije bila izliveni u bronzu. U svojim ranijim godinama eksperimentirao je s divizionističkom tehnikom, metodom koju je usvojio nakon čitanja eseja autora Paul Signac. Taj je pristup omogućio Henriju Matisseu da gradi slojeve boje kroz jasne, odvojene poteze, umjesto kroz glatko miješanje tonova.

Kako se njegova umjetnička praksa mijenjala, tako su se mijenjali i njegovi alati. Pri radu s gravurama, koristio je tehniku chine-collé kako bi slojevitost materijala postigao na neobičan način. Kasnije, njegov metod stvaranja kolaža od izrezanog papira uključivao je proces šablona pochoir kako bi postigao specifične vizualne efekte. Ti su izbori odražavali neprestani pomak u načinu na koji je obrađivao površinu svog djela, evoluirajući od preciznosti grafičke umjetnosti prema fizičkom činu rezanja i uređivanja oblika.

• Goldfish (1911)
• Luxe, Calme, et Volupté (1904)
• The Dance (1910)
• Blue Nude III (1952)

Kasne godine i radovi izrezivanom papirom

Godine 1941., dijagnoza karcinoma trbušne šupljine iz promijenila je fizičke zahtjeve njegovog rada. Nakon dvije velike operacije iz 1941. i 1942. godine, stajanje i slikanje pred slikarskim platnom postalo je iznimno teško. Tada je pronašao potpuno nov način stvaranja, koristeći škare i obojeni papir. Ova metoda, poznata kao kolaž izrezivanom papirom, omogućila mu je da manipulira oblicima i bojama dok je sjedeo. Bojao je velike listove papira, a zatim ih izrezivao u organske oblike, poput lišća ili figura, kako bi stvorio potpuno nove kompozicije.

Ova djela često su ponovno preispitivala teme i motive iz njegovih ranijih slika, no bila su predstavljena s nekom drugačijom vrstom strukturne jasnoće. Godine 1947. objavio je knjigu pod naslovom Jazz, koja je prikazivala ove šarene kolaže izrezivanom papirom. Taj je proces bio način za nastavak njegovog istraživanja forme i boje čak i kada je njegova fizička snaga bila ograničena. Fokusirao se na odnos između oblika i prostora koji ih okružuje, pronalazeći način da izrazi pokret kroz jednostavan čin rezanja i uređivanja.

• Jazz (1947)
• Blue Nude III (1952)

Gdje danas možete vidjeti njegova remek-djela

Šetajući dvoranama Ermitaže u Sankt Peterburgu, možete pronaći njegova djela koja čuvaju ove prestižne kolekcije. To uključuje monumentalno djelo iz 1909. godine, Ples, koje je za njega naručio ruski kolekcionar. Prisutnost njegovih slika u parizkom Musée d’Orsay omogućuje nam da izbliza proučimo način na koji je u svojim ranim parizkim godinama maestralno manipulirao bojom i formom.

U New Yorku, Muzej modernog umjetničkog rada (MoMA) čuva nekoliko njegovih plata. Ova djela nude uvid u to kako se njegov stil transformirao kroz desetljeća. Slično tome, Nacionalna galerija u Londonu u svojoj kolekciji ima njegove slike, pružajući nam drugačiju perspektivu o njegovom umjetničkom razvoju. Njegova prisutnost u ovim svjetskim institucijama omogućuje tiho i duboko promatranje načina na koji je koristio pigment kako bi definirao prostor.

• Ples (1909)
• Zlatna ribica (1911)
• Luxe, Calme, et Volupté (1904)