An Amazon

Život Giorgio De Chirico

Rođen 10. srpnja 1888. godine u Volosu u Grčkoj, Giuseppe Maria Alberto Giorgio de Chirico ušao je u svijet oblikovan kretanjem i raznolikim korijenima. Njegov otac, Evaristo de Chirico, radio je kao inženjer, što je bilo zanimanje koje je često zahtijevalo od obitelji selidbe. Njegova majka, Gemma Cervetto, bila je iz Genoje, barunica grčkog podrijetla iz Smyrne. Ta mješavina identiteta značila je da je Giorgio De Chirico odrastao kao Italijan rođen u Grčkoj, što je bila odrednica koja će ga pratiti kroz cijeli život umjetnika i pisca.

Obiteljska dinamika bila je prožeta intelektualnom i kreativnom energijom. Njegov brat, Andrea Francesco Alberto, na kraju će pronaći vlastiti put u svijetu književnosti i glazbe, koristeći pseudonim Alberto Savinio. Dok je obiteljski život bio pod utjecajem profesionalnih obveza njegovog oca, temelji vlastitog puta Giorgio De Chirico polagani su u Mediteranu, usred klasične atmosfere njegovog rodnog mjesta.

Rani život, obitelj i obuka

Rođen u Volosu u Grčkoj 1888. godine, Giorgio De Chirico odrastao je u obitelji koju su oblikovali stalno kretanje i raznoliko podrijetlo. Njegov otac, Evaristo, bio je sicilijanski inženjer, dok je majka, Gemma, bila žena iz Genove grčkog podrijetla iz Smyrne. Ta mješavina identiteta značila je da su njegove rane godine provedene u kućanstvu u kojem su se susrećale različite kulture. Obitelj se na kraju preselila u Njemačku nakon očevine smrti 1905. godine, što je bio prijelaz koji će kasnije utjecati na njegov pogled na svijet.

Njegovo formalno obrazovanje započelo je u rodnom gradu. Počevši oko 1900. ili 1903. godine, studirao je crtanje i slikarstvo na Atenskom politehniku. Te su rane lekcije pružile čvrste temelje u tradicionalnim tehnikama, podučavajući ga discipline potrebne za preciznu reprezentaciju. Upravo je u tom razdoblju prvi put počeo izražavati sebe kroz umjetnost, stvarajući jednostavnu mrtvu prirodu od limuna koja je označila početak njegovog kreativnog života.

Potraga za dubljim znanjem na kraju ga je odvela u Akademiju likovnih umjetnosti u Münchenu. U tom novom okruženju, studirao je pod vodstvom Gabriela von Hackla i Carla von Marra. Akademska rigoroznost Münchena, u kombinaciji s intelektualnom atmosferom predratne Europe, pomogla je u oblikovanju tehničkih vještina koje će kasnije koristiti za istraživanje mnogo složenijih i uznemirujućih tema.

Formativne godine u Münchenu

Gubitak oca 1906. godine promijenio je smjer obiteljskog života, primoravajući ih na preseljenje u Njemačku. U Münchenu je mladi umjetnik stupio u kolište Umjetiničke akademije, gdje su ga okruženje počelo oblikovati iznutra. Većinu svog vremena provodio je apsorbirajući tešku, simboličku slikovnost koju su ostavili Arnold Böcklin i Max Klinger. Ti su umjetnici nudili način gledanja na svijet koji je djelovao duboko povezano s podsviješću, udaljavajući se od jednostavnog predstavljanja predmeta prema nečem mnogo misterioznijem.

Njegova istraživanja nisu bila ograničena samo na platno. Proživio je bezbrojne sate čitajući djela Friedricha Nietzschea, Arthura Schopenhauera i Otta Weiningera. Njihove ideje o iracionalnosti ljudske želje i subjektivnoj prirodi stvarnosti ostale su duboko u njemu, pružajući filozofsku težinu njegovim vizualnim istraživanjima. To je razdoblje bilo vrijeme intenzivnog intelektualnog i kreativnog gomilanja, gdje su granice onoga što je mogao slikati počele rasti pod utjecajem ovih mislilaca.

Utjecaj njegovog njemačkog obrazovanja vidljiv je u njegovim ranim radovima. Njegova slika iz 1909. godine, Umirajući centaur, nosi jasan utjecaj Böcklinova stila. Ona prikazuje mladca koji traži svoj put kroz napetost između klasične tradicije i novog, uznemirujućeg načina gledanja. Ta era u Münchenu pružila je alate i ideje koje će mu omogućiti da na običan trg ili usamljenu statuu gleda i vidi nešto mnogo dublje.

Rastanak s stvarnošću: Rođenje metafizičke umjetnosti

Oko 1909. godine u njegovom je radu počela sudjelovati nova vizija svijeta, stil koji je nazvao „metafizička“ umjetnost. To nije bio nagli preokret, već polagano izrastanje nečeg stranog i tišog. Kada se 1910. godine preselio u Firencu, atmosfera tog grada ostavila je dubok trag u njemu. Osjetio je privlačenje prema Giottovoj jednostavnosti i specifičnim kvalitetama primitivnog toskanskog slikarstva. Ti su utjecaji pomogli da se udalji od teških akademskih tradicija koje je ranije usvajao, omogućujući mu da istražuje razočaravajuću, oskudnu i uznemirujuću stvarnost.

Ključni trenutak u tom razvoju dogodio se tijekom posjeta trgu Piazza Santa Croce. To iskustvo ostalo mu je u sjećanju, na kraju se prelivši na platno u djelu Enigma jesterskog popodneva. Njegovo metafizičko razdoblje trajalo je od 1909. do 1919. godine, desetljeće u kojem je nastojao uhvatiti skriviti, često usamljenu, esenciju svijeta. Naposljetku je utemeljio umjetnički pokret scuola metafisica, skupinu koja je dijelila to specifično interesiranje za duboku tišinu i misteriju koja se skriva unutar svakodnevnih prostora.

• Enigma jesterskog popodneva
• Enigma orakla
• Enigma sata

Parizske godine i nadrealističke veze

U julu 1911. godine, Giorgio De Chirico preselio je u Pariz, grad koji će postati centralna pozornica njegove evoluirajuće vizije. Iako nije bio stranac intelektualnim strujama tog vremena, atmosfera francuske metropole nudila je potpuno novu vrstu energije. Tijekom tih godina, upoznao je pjesnika Guillaumea Apollinairea, figuru koja će postati značajno prisustvo u njegovom životu. Do 1913. godine, njegovo prisustvo u parizskoj umjetničkoj sceni bilo je teško ignorirati, jer je privukao pažnju Pabla Picassa i Apollinairea. Ti susreti postavili su ga u samo srce promjenjivog kulturnog pejzaža, gdje su granice onoga što se moglo prikazati na platnu bile neprestano testirane.

Njegov profesionalni status rastao je dok je navigirao složenim mrežama tržišta umjetnina. Godine 1914. potpisao je ugovor s umjetničkim trgovcem Paulom Guillaumeom, što je bio potez koji je učvrstio njegovo mjesto među avangardom. Ovo razdoblje obilježeno je osjećajem brzog kretanja i povezanosti, dok se on kretao kroz krugove najutjecajnijih mislilaca i stvaratelja tog doba. Njegov boravak u Parizu nije bio samo boravak u novom gradu, već razdoblje intenzivnog angažmana s idejama koje će na kraju oblikirati nadrealistički pokret. Bio je dio generacije koja je gledala u poznato i vidjela nešto mnogo čudnije ispod površine.

Tehnika i metafizički stil

De Chiricoov pristup slikarstvu bio je način gledanja izvan površine svakodnevice kako bi se pronašla skrivena, uznemirujuća poezija. Njegova metafizička djela često djeluju kao da su zamrznuta u vremenu, obilježena jezivim mirom koji gledatelja uvodi u stanje nalik tihom, usamljenom snu. To je postigao namjernim korištenjem dugih, dramatičnih sjena koje se protežu kroz prazne prostore, stvarajući osjećaj teške, iščekivane tišine. Svjetlost u ovim scenama često djeluje neprirodno, bacajući sjaj koji se ne podudara s nepomičnošću predmeta na koje pada.

Način na koji je organizirao prostor bio je namjerno zbunjujući. Koristio je nelogične i prisilne perspektive kako bi stvorio iluzionistički prostor koji prkosi prirodnim zakonima. Ova tehnika čini arhitekturu njegovih trgova istovremeno masivnom i čudno udaljenom. Često je uz klasičnu arhitekturu postavljao uznemirujuće elemente, poput nadolazećih statua ili bezličnih lutaka, kako bi stvorio osjećaj napetosti. Ti likovi često se pojavljuju kao prazne ljuske, što doprinosi osjećaju izolacije i misterioznosti ljudske egzistencije. Suprotstavljavanjem ovih poznatih, a ipak čudnih objekata, pozvao je osjećaj nostalgije i doživljaj samoće u svijetu zagonetki.

• The Enigma of an Autumn Afternoon
• The Song of Love
• The Red Tower
• The Uncertainty of the Poet

Ključna djela umjetnika

U ranim godinama svoje karijere, Giorgio De Chirico počeo je razvijati vizualni jezik koji će definirati njegovu reputaciju. Godine 1910. stvorio je Enigmu orakula, djelo koje je signaliziralo njegov rastući interes za neobično i neobjašnjivo. Do 1913. godine, njegova prisutnost u umjetničkom svijetu osjetila se u Londonu, gdje je Nesigurnost pjesnika izložena u Tate Gallery. Ova rani radovi često su se oslanjali na osjećaj nepomičnosti, koristeći prazne prostore kako bi stvorili dojam tihe napetosti.

Kako je njegov stil sazrijevao, ikonografija je postajala još neobičnija. Godine 1914. naslikao je Pjesmu ljubavi, djelo koje hvata uznemirujuću atmosferu njegovog metafizičkog perioda. Kasnije, 1916. godine, stvorio je Židovskog anđela, koji se danas nalazi u kolekciji Metropolitan Museum of Art u New Yorku. Ovo razdoblje njegovog života obilježeno je fascinacijom nad time kako klasični oblici mogu djelovati izvan konteksta u modernom, usamljenom okruženju.

Do dolaska u dvadesete godine, njegov pristup tematici počeo se mijenjati. Godine 1922. dovršio je Prodigalni sin, djelo koje odražava njegov prijelaz prema klasičnijem stilu. Ova slika koristi lutku kako bi predstavila sina, smještajući poznatu biblijsku temu u čudnu, kamenu stvarnost. Njegov opus tijekom tih desetljeća prikazuje čovjeka koji neprestano preispituje odnos između vidljivog svijeta i skrivenih misli uma.

Kasniji stil i neoklasicizam

Do 1919. godine, uznemirujuća, sanjiva logika koja je definirala njegove ranije radove počela je blijedjeti. Giorgio De Chirico odmaknuo se od metafizičkog pristupa koji je nekada bio njegov zaštitni znak, okrenuvši se umjesto toga tradicionalnijem načinu gledanja. Prigrlio je neoklasični i neobarokni stil, tražeći drugačiju vrstu reda u svojim kompozicijama. To nije bilo potpuno napuštanje njegove prošlosti, već način ponovnog preispitivanja starih tema kroz novu estetsku leću. Ponovno je gledao u teme koje su nekada στοι bile na njegovim platnima, no prikazivao ih je s drugačijim osjećajem, fokusirajući se na strukturiraniju i klasičniju percepciju forme.

Ova promjena u njegovom umjetničkom smjeru postala je jasno vidljiva tijekom 1920-ih. Njegov rad u tom razdoblju počeo je favorizirati jasnoću i težinu klasičnih tradicija nasuprot nelogičnim perspektivama njegovog mladunosti. Značajan primjer ove tranzicije je njegova slika Sin izgubljenik, koja označava trenutak kada je počeo istraživati ovaj novi neoklasični smjer. U ovom djelu, subjekt je interpretiran kroz prizmu figuri nalik kamenim oblicima, spajajući njegov interes za klasičnu umjetnost s njegovom trajnom fascinacijom prema obliku manekena.

• Sin izgubljenik (1922)

Naslijeđe i utjecaj na nadrealizam

Valovi koje su pokrenula Giorgio De Chirico kroz njegova metafizička istraživanja dosegnuli su daleko izvan tih tihih, zasjenjenih trgova koje je slikao. Njegovo djelo djelovalo je kao vitalni preteča nadrealističkog pokreta, nudeći nov način gledanja na svijet kroz prizmu podsvijesti. Skidajući slojeve logike svakodnevnog života, pružio je vizualni jezik koji će drugi kasnije usvojiti kako bi istražili iracionalno. Umjetnici poput René Magritte i Salvador Dalí pronašli su duboku inspiraciju u njegovim metafizičkim slikama, crpeći iz njegove sposobnosti stvaranja napetosti kroz neočekivane suprotstavljenosti i izobličene perspektive.

Ovaj utjecaj nije bio ograničen samo na nadrealiste. Njegov pristup prikazivanju stvarnosti s pojačanim osjećajem misterije i psihološke dubine ostavio je duboki trag i na pokret magičkog realizma. Pokaosao je da običnost može nositi skrivenu, uznemirujuću težinu ako se na nju gleda iz pravog kuta. Njegova sposobnost manipulacije prostorom i sjenom pomogla je oblikovati način na koji su naknadne generacije pristupile odnosu između vidljivog svijeta i unutarnjeg uma.

Čak i kada se njegov vlastiti stil mijenjao u kasnijim godinama, njegov položaj u svijetu umjetnosti ostao je značajan. Godine 1974. izabran je u francusku Akademiju likovnih umjetnika, što je bilo priznanje dubokog utjecaja koji je njegova vizija imala na tijek moderne umjetnosti. Njegovo naslijeđe živi i danas u načinu na koji doživljavamo čudne, tihe kutove naše vlastite stvarnosti.

Kasne godine i smrt

Kako su godine prolazile, osobni život koji je vodio Giorgio De Chirico prolazio je kroz značajne promjene. Godine 1925. oženio se ruskom plesačicom Raissom Gurievich. Taj brak bio je praćen drugim brakom 1930. godine, kada se oženio za Isabellu Pakszwer Far. Ti su poglavlja njegovog života proticala dok je on nastavljao ploviti kroz promjenjive struje europske umjetničke scene, krećući se između različitih estetskih osjećaja i održavajući prisutnost u kulturnim središtama kontinenta.

Posljednje godine života proveo je u Italiji. Preminuo je 20. studenog 1978. u Rimu. Njegova prisutnost u tom gradu ostala je dio njegove povijesti dugo nakon njegove smrti. Godine 1992. njegovi su ostaci premješteni u crkvu San Francesco a Ripa u Rimu, pružajući konačno počivalište čovjeku koji je toliko svog života proveo istražujući tihe, čudne prostore ljudskog uma.