Valencijanska senka
Valensija, oko 1410. godine. U porodicu zanatlija, lozu definisanu stalnim ritmom manuelnog rada, dolazi dete. To je Jaime Baço, mada će istorija kasnije njegovo ime šaputati kao Bako ili Jakomart. Njegove rane godine provedene su u lokalnoj gotičkoj sceni, gde je upijao rigidne, formalne strukture španske tradicije. Vazduh u njegovom studiju nosi miris pigmenata i drveta, temelj tehničke discipline koji ostaje čak i kada se njegovo okruženje menja.
Tokar života menja se 1442. godine. Dolazi poziv od Alfonza V Aragonskog. Slikar napušta poznate ulice Valensije i odlazi u Napulj. To je prekretnica na kojoj se okreće njegov stil. Na italijanskom jugu, on susreće potpuno drugačiju svetlost. Uticaj Lorenza Monaka i florentinskih majstora počinje da prožima njegovo delo. On ne napušta svoje korene; umesto toga, on prekriva strogu valensijansku gotiku novim perspektivama i razvijenim majstorstvom u teoriji boja.
Život između dvora
Kretanje između Španije i Italije definiše njegovu karijeru. Godine 1445. on se vraća u Valensiju, ali privlačnost mediteranskih dvora ostaje snažna. Već 1446. godine, on je ponovo u Italiji po kraljevom zahtevu. Putuje kroz Rim i Tivoli, hodajući istim putevima kao kardinal Alfonso Borgia, čovek koji će postati papa Kালিxt III. Ova putovanja nisu puki izleti; ona su susreti sa intelektualnim strujama Evrope u promeni.
Trajno se vraća u Valensiju 1451. godine. Kao dvorski slikar Ivana II, on se nastanja u periodu utvrđenog služenja. Iako je njegov život uglavnom nedokumentovan, njegovo prisustvo se oseća u delima koja popunjavaju crkve ovog regiona. On sa sobom nosi specifičnu sintezu: pedantni realizam nizozemske tradicije stopljen sa novonastalim humanističkim idealima italijanske renesanse.
Nasleđe na platnu
Veliki deo onoga što je Jakomart stvorio nestao je u magli vremena, ipak fragmenti ostaju kako bi rekonstruisali njegovu viziju. Njegovo delo karakteriše odbijanje potpunog predaje novom renesansnom stilu, umesto toga, on se drži snage ranog nizozemskog slikarstva. Sledeća dela pružaju najjasnije uvid u njegovu ruku:
- Retabel iz Katija: Kasno delo iz 1460. godine, završeno u saradnji sa njegovim učenikom, Juanom Rexachom.
- Borgija triptih: Nalazi se u kollegijatnoj crkvi u Xàtivi, pokazujući njegovu povezanost sa papskim krugovima.
- Katedralni paneli: Prikazi Svetog Benedikta i Svetog Ildefonsa u katedrali u Valensiji.
- Poslednja večera: Panel koji se čuva u Katedralnom muzeju u Segorbi, dat iz 1450-ih godina.
On za sobom ostavlja nasleđe uticaja. Kao mentor mlađim umetnicima, pomogao je valensijanskoj školi da prođe kroz period intenzivnog stilskog preobražaja. Umro je u Valensiji 1461. godine, ostavljajući za sobom korpus dela koji premošćuje jaz između srednjovekovnog i modernog doba.